Postovi
Papa Franjo uskoro će imenovati posebnog administratora (upravitelja) Svete Stolice za Međugorje!
Tu neslužbenu informaciju još nije moguće potvrditi, ali pretpostavlja se da bi Vatikan upravljanje Međugorjem trebao preuzeti u sljedećih nekoliko mjeseci. Šta to konkretno znači, nikome nije poznato, sve dok se službeno ne objavi imenovanje vatikanskog administratora, no pretpostavlja se da bi to značilo da će Međugorje dobiti status svetišta kojim će upravljati papin upravitelj, ali da će za župu Međugorje i pastoralne aktivnosti, kao i dosad, biti zaduženi franjevci Hercegovačke franjevačke provincije, piše Večernji.
Promatrano sa strane, vatikanska uprava nad Međugorjem zapravo je win-win situacija u kojoj bi sve strane trebale biti na dobitku, a nitko na velikom gubitku. Primjerice, hercegovački fratri ostat će bez dijela samostalnosti u odlučivanju, ali će im s leđa pasti veliki teret u odnosima s mjesnim biskupom jer Vatikan na sebe preuzima svu odgovornost i, potpadanjem Međugorja pod njegovu izravnu ingerenciju, Međugorje postaje “eksteritorijalno” u lokalnim okvirima, koji su svih ovih 35 godina bili opterećeni golemim bremenom odnosa lokalnih biskupa prema međugorskom fenomenu. (A bilo je svakakvih pokušaja da se to prevlada, čak iz samog Vatikana, odakle se svojedobno razmišljalo čak i o prekrajanju biskupijskih granica, tj. podjeli sadašnje Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske biskupije, pri čemu bi Međugorje trebalo pripasti novoj Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, ali od toga se odustalo.)
Naznake za pohoda Sarajevu
S druge strane zadovoljan može biti i mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski biskup mons. Ratko Perić jer autoritet Vatikana bit će jamac da ondje neće biti nikakvih zastranjenja ili sablazni. Drži se čak da je želja da se Međugorje stavi pod izravnu upravu Svete Stolice odgovor na brojne pritiske i akcije upravo mjesnog biskupa mons. Ratka Perića na vatikanske strukture svih ovih godina, premda postoji i jedna teorija da je popularnost Međugorja zasmetala velikim svetištima Lourdesu i Fatimi, pa su i oni snažno lobirali da se Međugorje stavi pod vatikansku upravu.
Prve naznake ovakvog rješenja u javnosti su se pojavile točno prije godinu dana, tj. uoči lanjske obljetnice međugorskih ukazanja, koja se podudarila s pohodom pape Franje u Sarajevo, a koji je u zrakoplovu po povratku u Rim komentirao međugorski fenomen i iz čijih su riječi mnogi zaključili kako je papa Franjo nesklon Međugorju. Nekako u isto vrijeme svoj rad završila je i posebna komisija za Međugorje koja je svoj nalaz dostavila Kongregaciji za nauk vjere, a ona ga proslijedila papi Franji koji je odlučio pričekati s objavom konačne odluke. Tvrdi se da nalaz te komisije nije nimalo različit od onoga koji je još s početka ukazanja donijela Biskupska konferencija Jugoslavije, a to je da se nadnaravnost fenomena ne može potvrditi, ali da je svima koji ondje dolaze nužno osigurati pastoralnu skrb. To je i posve logično jer je praksa Crkve da se ne očituje o nadnaravnosti takvoga fenomena, npr. za života njezinih aktera, tj. vidioca. A svih šestero međugorskih vidioca živi su i zdravi. Štoviše, vrlo “živahni”. I Vatikan je odlučio u posljednjih godinu dana udariti na tu njihovu “živahnost”.
Naime, Međugorju nesklon prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Georg Muller zabranio je vidiocima gostovanja i susrete s vjernicima po svijetu, a također i u međugorskom svetištu. Išlo se čak toliko daleko da je zabranjeno objavljivanje i mjesečne Gospine poruke na displeju međugorskog informativnog centra, koju je redovito dobivala Marija Pavlović. Vidioci su u poniznosti i poslušnosti poslušali naputak Kongregacije za nauk vjere, no nisu mogli zabraniti vjernicima okupljanja na povremenim ukazanjima na Podbrdu ili kod Plavog križa, pa tisuće hodočasnika i dalje hrle kada se pročuje da će biti ukazanje te u molitvi i tišini prate sve što se događa. Bez ikakve euforije i zastranjenja.
Vidioci, dakle, više nemaju susrete s hodočasnicima u prostoru svetišta, ali sudjeluju povremeno u molitvenom dijelu. Primjerice kao sada na obljetnicu ukazanja 24. i 25. lipnja, kada su Ivan Dragićević, Marija Pavlović i Jakov Čolo na kraju euharistijskog slavlja molili Marijin “Veliča”. Samo to i ništa više. Odnosno, ipak nešto malo više. Naime, u Međugorju su zbog svih ovih zbivanja na djelu neki novi “trendovi”. Primjerice, vidjelac Ivan Dragićević svakoga jutra u šest sati odlazi moliti krunicu na Podbrdo, mjesto prvih ukazanja, pri čemu ga prate brojni vjernici koji u tišini mole s njim. Zna mu se pridružiti i Marija Pavlović Lunetti.
– Molitvu im nitko ne može zabraniti, zar ne? A mene je ovo podsjetilo upravo na one prve dane ukazanja, kad sam kao dijete s majkom i ocem odlazio na Podbrdo – rekao nam jedan stanovnik Međugorja otkrivši, zapravo, kako su turbulencije i pritisci u posljednje vrijeme urodili time da se Međugorje polako vraća svojim izvorima.
– A to nam je najviše potrebno. Ljudi su se osilili, obogatili i zaboravili na molitvu, misu, crkvu i Podbrdo. Sad vidim na Podbrdu neke koji se godinama nisu penjali na nj – rekao nam je drugi sugovornik dok smo prošloga vikenda boravili u Međugorju.
To da su se ljudi “osilili” najbolje oslikava primjerima bijesnih i luksuznih automobila i neprimjerene potrošnje, rasipanja novca...
– Sve to bode oči i smeta ljude pa portali svašta negativno pišu o Međugorju – kaže on potvrđujući također i jedan od postojećih trendova posljednjih godina, a to je preizgrađenost Međugorja.
Naime, do prije četiri-pet godina u Međugorju su dominirali pansioni koji su građeni tako da su mogli primiti 50-60 hodočasnika, odnosno jedan autobus, kako se zna reći. No, dolaskom oko milijun i pol hodočasnika godišnje (godišnje se, prema statistici župe, podijeli oko 1,8 milijuna pričesti op. p.), porasli su i apetiti pa su u Međugorje došli investitori koji su izgradili velike hotele koji mogu primiti oko 200 ljudi, a time potaknuli i mnoge vlasnike pansiona da prošire svoje kapacitete pa sada i oni mogu primiti i po dva-tri autobusa.
– Mogu, ali ne primaju, jer su prazni! Zjape prazni – kažu nam u Međugorju, nabrajajući hotele koji nemaju gostiju i koji spuštaju cijene ne bi li zajamčili bilo kakvu popunjenost i nude pune pansione s noćenjem, doručkom, ručkom i večerom po 22 eura dnevno, što je, tvrdi se, ispod svake cijene i isplativosti.
Doista, nekadašnji skromni pansioni, koji su uključivali smještaj u jednostavnim dvokrevetnim ili trokrevetnim sobama, bez televizora i s najnužnijom opremom, danas su podigli standard i prerasli u klimatizirane sobe s televizorima i moderno uređenim interijerom. Agencije koje dovode goste cjenkaju se za svaki euro i stornirat će rezervaciju ako im konkurencija makar i minimalno spusti cijenu.
– Stranci su došli s novcem, a naši su ljudi uglavnom podigli kredite i sada mnogi grcaju u dugovima. Navodno su već neke pansione preuzele banke – kažu nam u Međugorju, koje, zapravo, paralelno svakodnevno živi dva života. Jedan je onaj duhovni i vjerski, koji se odvija u crkvi, na Podbrdu i Križevcu, i drugi turističko-hodočasnički, koji pulsira u brojnim suvenirnicama, restoranima i hotelima.
Dva su to svijeta koja se dodiruju i isprepliću. Naime, u Međugorje se slijeva rijeka hodočasnika. Primjerice u samo prvih pet mjeseci ove godine (a drugi dio siječnja, veljača, ožujak i prvi dio travnja su “mrtva sezona”) podijeljeno je točno 599.450 pričesti i ta će brojka upravo sada početi vrtoglavo rasti u lipnju, srpnju, kolovozu i sve do listopada, pa će prema prognozama opet biti oko 1,8 milijuna podijeljenih hostija. Svi ti ljudi moraju negdje jesti, spavati, kupiti suvenire... I gledano s te strane, ta ponuda je i te kako opravdana, premda prigovora ima s mnogih strana, npr. od jednolične ponude svih suvenirnica identičnom kineskom robom do urbanog kaosa i preizgrađenosti donedavno maloga hercegovačkog sela. No, na ta zbivanja u selu, svetište nema nikakvog utjecaja, pa se Međugorjem paralelno odvijaju dva života, onaj duhovni i onaj svjetovni.
A što se tiče duhovnog sadržaja u Međugorju, onaj koji je pod ingerencijom župe i fratara doista je primjer organiziranosti i reda. Međugorje je, naime, poznato i kao najveća ispovjedaonica svijeta pa su s godinama izgrađeni deseci ispovjedaonica uz crkvu, pred kojima su osobito ovih ljetnih mjeseci dugački redovi i stranih i naših hodočasnika. Svi strani hodočasnici mogu imati mise na svome jeziku, a svećenici koji ih dovedu obvezno se moraju prijaviti i akreditirati u župnom uredu. (Na taj način vodi se precizna evidencija svećenika pa je, primjerice, na 35. obljetnicu, na središnjoj misi u 19 sati, koncelebrirao 251 svećenik, čime se zacijelo ne može pohvaliti nijedna župa na svijetu, a da se ne govori o 400-500 svećenika u koncelebraciji, primjerice, na misi na Festivalu mladih početkom kolovoza.)
Ni dokazivanje ni osporavanje
Ljeti je crkva sv. Jakova premala da primi sve hodočasnike pa se s prvim toplim danima i sve do zahlađenja za duhovni program koristi vanjski oltar, koji u klupama može primiti oko 10.000 hodočasnika. Te se klupe vrlo brzo popune već na krunici, koja ljeti počinje u 18 sati, da bi do mise u 19 sati bio ispunjen i prostor između njih, kao i onaj iza i sa strane pa se procjenjuje da do klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, koje je ljeti od 21 do 22 sata, ondje bude i do 20-25.000 hodočasnika.
No, unatoč tako velikom broju ljudi, sve se odvija glatko, bez nervoze, bilo kakvog nereda i s vrlo malim brojem, nezamjetnih ljudi u osiguranju. Za taj red najzaslužniji su franjevci koji opslužuju župu, koji su u angažirani po cijele dane i neumorno odgovaraju na sve potrebe hodočasnika. Uprava franjevačke provincije i međugorske župe budno pazi da ne dođe do bilo kakvih iskakanja iz toga programa, osobito stvaranja bilo kakve histerije, čemu su skloni neki hodočasnici koji u Međugorje dolaze tražiti vlastita čuda, pa se svi slučajevi, poput npr. one svjetleće Gospe otprije dvije godine, vrlo brzo izoliraju od očiju javnosti i uspostavlja se ustaljena kolotečina.
Takvo će stanje u Međugorju zateći i njegov budući vatikanski upravitelj. Rijeku hodočasnika, uredan i discipliniran pastoral, poslušne vidioce, blještave suvenirnice i nove hotele i pansione za prihvat vjernika... Zacijelo će steći uvid i u financije svetišta, što neki navode kao jedan od razloga želje Vatikana da upravlja Međugorjem. No, dobri poznavatelji stvari kažu da Međugorje posluje s pozitivnom nulom, tj. da svi prihodi pokrivaju rashode, kojih i te kako ima. A u šali se dodaje i onaj crkveni vic, da ni Bog ne zna samo tri stvari na svijetu: koliko ima ženskih redova, što misli isusovac i – koliko novca imaju fratri!
No, za vjerovati je da Vatikanu nije novac na prvom mjestu. Papi Franji sigurno nije. Vatikanu neće na prvome mjestu biti ni dokazivanje ili osporavanje ukazanja, što netko možda očekuje. Osobito ne kažnjavanje i penaliziranje, što bi također netko mogao željeti. Ono s čime će se vatikanski upravitelj najprije susresti zacijelo su plodovi Međugorja, a oni su u ovih 35 godina i te kako vidljivi u životima brojnih ljudi koji su upravo u Međugorje došli kao na posljednju životnu stanicu svoje osobne vjere, suočeni s vlastitom duhovnom i materijalnom bijedom, skrhana zdravlja i živaca, pritisnuti nemirom suvremena života, stresom, strahom, ovisnostima i beznađem. Bilo da su došli iz Hrvatske, Koreje, Libanona, Južne Amerike, Filipina ili Italije, u Međugorju su pronašli ono za čime su čeznuli, a to je iskonska želja čovjeka da uspostavi vezu s transcedentalnim, onostranim i vječnim. I mnogi su u tome uspjeli i svjedoče kako im je upravo Međugorje promijenilo život, pomaknulo granice i otvorilo nove horizonte vjere.
Dakako, mjesta poput Međugorja uvijek će imati svoje osporavatelje i zagovornike, kako u Crkvi tako i izvan nje. Posebno kada se će se racionalnim ključem pokušavati otključati ono što je zaključano duhovnim, što nije međugorski izum, nego prati vjeru od njezinih početaka. I u pravilu kroz povijest prolazi iste kušnje kao i sve što se događalo u ovih 35 godina u Međugorju. A na što Crkva odgovara uvijek istim stavom, nikad nagleći, nego strpljivo čekajući rezultate i plodove. Potvrđujući da ni u fenomenu Međugorja ni s čime ne kani žuriti.
Promatrano sa strane, vatikanska uprava nad Međugorjem zapravo je win-win situacija u kojoj bi sve strane trebale biti na dobitku, a nitko na velikom gubitku. Primjerice, hercegovački fratri ostat će bez dijela samostalnosti u odlučivanju, ali će im s leđa pasti veliki teret u odnosima s mjesnim biskupom jer Vatikan na sebe preuzima svu odgovornost i, potpadanjem Međugorja pod njegovu izravnu ingerenciju, Međugorje postaje “eksteritorijalno” u lokalnim okvirima, koji su svih ovih 35 godina bili opterećeni golemim bremenom odnosa lokalnih biskupa prema međugorskom fenomenu. (A bilo je svakakvih pokušaja da se to prevlada, čak iz samog Vatikana, odakle se svojedobno razmišljalo čak i o prekrajanju biskupijskih granica, tj. podjeli sadašnje Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske biskupije, pri čemu bi Međugorje trebalo pripasti novoj Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, ali od toga se odustalo.)
Naznake za pohoda Sarajevu
S druge strane zadovoljan može biti i mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski biskup mons. Ratko Perić jer autoritet Vatikana bit će jamac da ondje neće biti nikakvih zastranjenja ili sablazni. Drži se čak da je želja da se Međugorje stavi pod izravnu upravu Svete Stolice odgovor na brojne pritiske i akcije upravo mjesnog biskupa mons. Ratka Perića na vatikanske strukture svih ovih godina, premda postoji i jedna teorija da je popularnost Međugorja zasmetala velikim svetištima Lourdesu i Fatimi, pa su i oni snažno lobirali da se Međugorje stavi pod vatikansku upravu.
Prve naznake ovakvog rješenja u javnosti su se pojavile točno prije godinu dana, tj. uoči lanjske obljetnice međugorskih ukazanja, koja se podudarila s pohodom pape Franje u Sarajevo, a koji je u zrakoplovu po povratku u Rim komentirao međugorski fenomen i iz čijih su riječi mnogi zaključili kako je papa Franjo nesklon Međugorju. Nekako u isto vrijeme svoj rad završila je i posebna komisija za Međugorje koja je svoj nalaz dostavila Kongregaciji za nauk vjere, a ona ga proslijedila papi Franji koji je odlučio pričekati s objavom konačne odluke. Tvrdi se da nalaz te komisije nije nimalo različit od onoga koji je još s početka ukazanja donijela Biskupska konferencija Jugoslavije, a to je da se nadnaravnost fenomena ne može potvrditi, ali da je svima koji ondje dolaze nužno osigurati pastoralnu skrb. To je i posve logično jer je praksa Crkve da se ne očituje o nadnaravnosti takvoga fenomena, npr. za života njezinih aktera, tj. vidioca. A svih šestero međugorskih vidioca živi su i zdravi. Štoviše, vrlo “živahni”. I Vatikan je odlučio u posljednjih godinu dana udariti na tu njihovu “živahnost”.
Naime, Međugorju nesklon prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Georg Muller zabranio je vidiocima gostovanja i susrete s vjernicima po svijetu, a također i u međugorskom svetištu. Išlo se čak toliko daleko da je zabranjeno objavljivanje i mjesečne Gospine poruke na displeju međugorskog informativnog centra, koju je redovito dobivala Marija Pavlović. Vidioci su u poniznosti i poslušnosti poslušali naputak Kongregacije za nauk vjere, no nisu mogli zabraniti vjernicima okupljanja na povremenim ukazanjima na Podbrdu ili kod Plavog križa, pa tisuće hodočasnika i dalje hrle kada se pročuje da će biti ukazanje te u molitvi i tišini prate sve što se događa. Bez ikakve euforije i zastranjenja.
Vidioci, dakle, više nemaju susrete s hodočasnicima u prostoru svetišta, ali sudjeluju povremeno u molitvenom dijelu. Primjerice kao sada na obljetnicu ukazanja 24. i 25. lipnja, kada su Ivan Dragićević, Marija Pavlović i Jakov Čolo na kraju euharistijskog slavlja molili Marijin “Veliča”. Samo to i ništa više. Odnosno, ipak nešto malo više. Naime, u Međugorju su zbog svih ovih zbivanja na djelu neki novi “trendovi”. Primjerice, vidjelac Ivan Dragićević svakoga jutra u šest sati odlazi moliti krunicu na Podbrdo, mjesto prvih ukazanja, pri čemu ga prate brojni vjernici koji u tišini mole s njim. Zna mu se pridružiti i Marija Pavlović Lunetti.
– Molitvu im nitko ne može zabraniti, zar ne? A mene je ovo podsjetilo upravo na one prve dane ukazanja, kad sam kao dijete s majkom i ocem odlazio na Podbrdo – rekao nam jedan stanovnik Međugorja otkrivši, zapravo, kako su turbulencije i pritisci u posljednje vrijeme urodili time da se Međugorje polako vraća svojim izvorima.
– A to nam je najviše potrebno. Ljudi su se osilili, obogatili i zaboravili na molitvu, misu, crkvu i Podbrdo. Sad vidim na Podbrdu neke koji se godinama nisu penjali na nj – rekao nam je drugi sugovornik dok smo prošloga vikenda boravili u Međugorju.
To da su se ljudi “osilili” najbolje oslikava primjerima bijesnih i luksuznih automobila i neprimjerene potrošnje, rasipanja novca...
– Sve to bode oči i smeta ljude pa portali svašta negativno pišu o Međugorju – kaže on potvrđujući također i jedan od postojećih trendova posljednjih godina, a to je preizgrađenost Međugorja.
Naime, do prije četiri-pet godina u Međugorju su dominirali pansioni koji su građeni tako da su mogli primiti 50-60 hodočasnika, odnosno jedan autobus, kako se zna reći. No, dolaskom oko milijun i pol hodočasnika godišnje (godišnje se, prema statistici župe, podijeli oko 1,8 milijuna pričesti op. p.), porasli su i apetiti pa su u Međugorje došli investitori koji su izgradili velike hotele koji mogu primiti oko 200 ljudi, a time potaknuli i mnoge vlasnike pansiona da prošire svoje kapacitete pa sada i oni mogu primiti i po dva-tri autobusa.
– Mogu, ali ne primaju, jer su prazni! Zjape prazni – kažu nam u Međugorju, nabrajajući hotele koji nemaju gostiju i koji spuštaju cijene ne bi li zajamčili bilo kakvu popunjenost i nude pune pansione s noćenjem, doručkom, ručkom i večerom po 22 eura dnevno, što je, tvrdi se, ispod svake cijene i isplativosti.
Doista, nekadašnji skromni pansioni, koji su uključivali smještaj u jednostavnim dvokrevetnim ili trokrevetnim sobama, bez televizora i s najnužnijom opremom, danas su podigli standard i prerasli u klimatizirane sobe s televizorima i moderno uređenim interijerom. Agencije koje dovode goste cjenkaju se za svaki euro i stornirat će rezervaciju ako im konkurencija makar i minimalno spusti cijenu.
– Stranci su došli s novcem, a naši su ljudi uglavnom podigli kredite i sada mnogi grcaju u dugovima. Navodno su već neke pansione preuzele banke – kažu nam u Međugorju, koje, zapravo, paralelno svakodnevno živi dva života. Jedan je onaj duhovni i vjerski, koji se odvija u crkvi, na Podbrdu i Križevcu, i drugi turističko-hodočasnički, koji pulsira u brojnim suvenirnicama, restoranima i hotelima.
Dva su to svijeta koja se dodiruju i isprepliću. Naime, u Međugorje se slijeva rijeka hodočasnika. Primjerice u samo prvih pet mjeseci ove godine (a drugi dio siječnja, veljača, ožujak i prvi dio travnja su “mrtva sezona”) podijeljeno je točno 599.450 pričesti i ta će brojka upravo sada početi vrtoglavo rasti u lipnju, srpnju, kolovozu i sve do listopada, pa će prema prognozama opet biti oko 1,8 milijuna podijeljenih hostija. Svi ti ljudi moraju negdje jesti, spavati, kupiti suvenire... I gledano s te strane, ta ponuda je i te kako opravdana, premda prigovora ima s mnogih strana, npr. od jednolične ponude svih suvenirnica identičnom kineskom robom do urbanog kaosa i preizgrađenosti donedavno maloga hercegovačkog sela. No, na ta zbivanja u selu, svetište nema nikakvog utjecaja, pa se Međugorjem paralelno odvijaju dva života, onaj duhovni i onaj svjetovni.
A što se tiče duhovnog sadržaja u Međugorju, onaj koji je pod ingerencijom župe i fratara doista je primjer organiziranosti i reda. Međugorje je, naime, poznato i kao najveća ispovjedaonica svijeta pa su s godinama izgrađeni deseci ispovjedaonica uz crkvu, pred kojima su osobito ovih ljetnih mjeseci dugački redovi i stranih i naših hodočasnika. Svi strani hodočasnici mogu imati mise na svome jeziku, a svećenici koji ih dovedu obvezno se moraju prijaviti i akreditirati u župnom uredu. (Na taj način vodi se precizna evidencija svećenika pa je, primjerice, na 35. obljetnicu, na središnjoj misi u 19 sati, koncelebrirao 251 svećenik, čime se zacijelo ne može pohvaliti nijedna župa na svijetu, a da se ne govori o 400-500 svećenika u koncelebraciji, primjerice, na misi na Festivalu mladih početkom kolovoza.)
Ni dokazivanje ni osporavanje
Ljeti je crkva sv. Jakova premala da primi sve hodočasnike pa se s prvim toplim danima i sve do zahlađenja za duhovni program koristi vanjski oltar, koji u klupama može primiti oko 10.000 hodočasnika. Te se klupe vrlo brzo popune već na krunici, koja ljeti počinje u 18 sati, da bi do mise u 19 sati bio ispunjen i prostor između njih, kao i onaj iza i sa strane pa se procjenjuje da do klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, koje je ljeti od 21 do 22 sata, ondje bude i do 20-25.000 hodočasnika.
No, unatoč tako velikom broju ljudi, sve se odvija glatko, bez nervoze, bilo kakvog nereda i s vrlo malim brojem, nezamjetnih ljudi u osiguranju. Za taj red najzaslužniji su franjevci koji opslužuju župu, koji su u angažirani po cijele dane i neumorno odgovaraju na sve potrebe hodočasnika. Uprava franjevačke provincije i međugorske župe budno pazi da ne dođe do bilo kakvih iskakanja iz toga programa, osobito stvaranja bilo kakve histerije, čemu su skloni neki hodočasnici koji u Međugorje dolaze tražiti vlastita čuda, pa se svi slučajevi, poput npr. one svjetleće Gospe otprije dvije godine, vrlo brzo izoliraju od očiju javnosti i uspostavlja se ustaljena kolotečina.
Takvo će stanje u Međugorju zateći i njegov budući vatikanski upravitelj. Rijeku hodočasnika, uredan i discipliniran pastoral, poslušne vidioce, blještave suvenirnice i nove hotele i pansione za prihvat vjernika... Zacijelo će steći uvid i u financije svetišta, što neki navode kao jedan od razloga želje Vatikana da upravlja Međugorjem. No, dobri poznavatelji stvari kažu da Međugorje posluje s pozitivnom nulom, tj. da svi prihodi pokrivaju rashode, kojih i te kako ima. A u šali se dodaje i onaj crkveni vic, da ni Bog ne zna samo tri stvari na svijetu: koliko ima ženskih redova, što misli isusovac i – koliko novca imaju fratri!
No, za vjerovati je da Vatikanu nije novac na prvom mjestu. Papi Franji sigurno nije. Vatikanu neće na prvome mjestu biti ni dokazivanje ili osporavanje ukazanja, što netko možda očekuje. Osobito ne kažnjavanje i penaliziranje, što bi također netko mogao željeti. Ono s čime će se vatikanski upravitelj najprije susresti zacijelo su plodovi Međugorja, a oni su u ovih 35 godina i te kako vidljivi u životima brojnih ljudi koji su upravo u Međugorje došli kao na posljednju životnu stanicu svoje osobne vjere, suočeni s vlastitom duhovnom i materijalnom bijedom, skrhana zdravlja i živaca, pritisnuti nemirom suvremena života, stresom, strahom, ovisnostima i beznađem. Bilo da su došli iz Hrvatske, Koreje, Libanona, Južne Amerike, Filipina ili Italije, u Međugorju su pronašli ono za čime su čeznuli, a to je iskonska želja čovjeka da uspostavi vezu s transcedentalnim, onostranim i vječnim. I mnogi su u tome uspjeli i svjedoče kako im je upravo Međugorje promijenilo život, pomaknulo granice i otvorilo nove horizonte vjere.
Dakako, mjesta poput Međugorja uvijek će imati svoje osporavatelje i zagovornike, kako u Crkvi tako i izvan nje. Posebno kada se će se racionalnim ključem pokušavati otključati ono što je zaključano duhovnim, što nije međugorski izum, nego prati vjeru od njezinih početaka. I u pravilu kroz povijest prolazi iste kušnje kao i sve što se događalo u ovih 35 godina u Međugorju. A na što Crkva odgovara uvijek istim stavom, nikad nagleći, nego strpljivo čekajući rezultate i plodove. Potvrđujući da ni u fenomenu Međugorja ni s čime ne kani žuriti.
0 komentari:
Objavi komentar